“Sve je u glavi”

Bismillah

Kad sam bila cetvrti ili pet razred osnovne skole uciteljica nam je zadala zadatak da napisemo nesto o nesreci koja je zadesila jednu mladu djevojku. Djevojka je bila tesko povrijedjena i nalazila se u bolnici. Auto ju je udarilo na ulici ispred njene kuce. Ja sam napisala neki sastav i  uciteljica je moj sastav citala pred cijelim razredom i cijelom skolom na jednoj priredbi. Ona se odusevila sa napisanim tekstom iz razloga sto ja nisam pisala o bolu, vec o tome  kako sam uspjela vidjeti ljepotu te djevojke i opisati tako tragican dogadjaj na izuzetno lijep nacin. Ja tad nisam puno o tome razmisljala vec mi je bilo drago jer se njoj svidio moj tekst i da sam dobila dobru ocjenu.

Lezeci nepomicno na krevetu i promatrajuci krosnju starog hrasta koja je pravila tako fin hlad, ja sam se sjetila tog teksta i tog dana. Kada sam pisala o svojim osjecajima u pogledu te tragedije koja je zadesila tu mladu djevojku, ja nisam bila svjesna da nakon nekoliko godina ce me Allah staviti u iskusenje i da cu morati pokusati pronaci ljepotu u svom iskusenju.

Kad sam stigla u Austriju, jedan doktor je insistirao da me prebace za Innsbruck i to su i ucinili. Kad sam tamo stigla bili su jako ljubazni prema meni. Problem je nastao sto se oni izmedju sebe nisu mogli odmah  dogovoriti. Jedan profesor je insistirao da ostanem na odjelu na koji me poslao dok drugi su htjeli da me smjeste negdje drugdje. Ja sam, za to vrijeme, bila na hodniku jer nije bilo mjesta. Nije proslo dan-dva kad su odlucili da me smjeste u sobu. Tek kasnije sam saznala zasto je bila takva „pompaza“ oko svega toga.

Soba je bila predivna  i dosta velika. Veliki buket sarenog cvijeca je krasio sto u jednom cosku sobe, koji je bio prekriven  bijelim stoljnakom. Prozori su bili veliki i bila su tu balkonska vrata, ali nije bilo balkona. Pogled kroz prozor je imao predivan pogled na obliznje planine.  Moj krevet je bio postavljen tako da sam ne smetano mogla da uzivam u pogledu. Na momenat, insan bi pomislio da i nije u nekoj bolnici vec u hotelu sa tri zvjezdice.

Prvih tih dana, doktori i terapeuti su samo ulazili i izlazili. Ja sam bila u prilicno losem stanju. Imala sam neki cetrdeset i kusur kila. Otvorene rane po cijelom tijelu. Mokrila sam samo krv je su mi mokracni mjehur i bubrezi bili puni kamenaca koji su navodno samo proizvodili kamence zbog nedostatka tekucine. Kako su mi bili povrijedjeni mnogi unutrasnji organi i kicma sva satrana, oni su mi davali samo nesto kasasto da jedem i pila sam na slamku. Prvo su me klasicno hranili sa spricom putem sonde dok nisu presli na „pijenje iz slamke“. Jedini „izlazak“ bi bio kad bi me odvezli na neka razna snimanja koja su trajala, cinilo mi se, po pola dana. Navece negdje iza osam bi me prebacili na neki poseban krevet i odvezli u kupaonicu. Taj dio sam zaista voljela. Dolazili bi, sanirali bi rane i oblagali ih nekim zavojima i onda sa tim krevetom bi te stavili u kadu punu mirisljave sapunjave vode. Jedno vrijeme bi te tako ostavili da odmaras, a onda poslije bi poceli da samponiraju kosu. Pravili bi razne neke frizure i slikali se sa mnom. Slike pacijenata su bile izlijepljene po zidovima. Pravili bi razne grimase i nastojali da te nasmiju. Ja sam ih samo nijemo promatrala i gledala. Tako sam uglavom provodila svoje vrijeme, promatrajuci ih. Neki doktori bi dolazili u vizitu i pokusavali da kazu nesto na nasem jeziku. Neki bi donosili ne ljuti se covjece i tako neke razne igre da igramo skupa,. Neki bi opet isli tako daleko da su nosili rijecnik sa sobom i govorili mi kako imam lijepe oci. Svako je ima neki svoj  “zadatak”.

Redovno sam imala masaze i noge su mi konstanto masirali sa ledom, nekad i vise od dva puta na dan. Terapije su bile do kasno u noc. Cijelu noc si mogao dobiti neki kasasti napitak. Nocna smjesna je vodila o tome brigu.. Bili su posveceni  pacijentima 24 sata konstantno.  Na kraju sam saznala i razlog tome. To je bio “poseban” odjel za  pacijente koji su bili tesko povrijedjeni. Na samom pocetku, zdrastveno osiguranje koje su moji roditelji tad imali odbijalo je da plati i trazili su da me premjeste na neko drugo mjesto. Zahvaljujuci Allahu Dragom i upornosti pojedinih doktora, ja sam ostala tu. Moji roditelji su morali neku manju sumu da izdvoje i da plate.

Dani su tako prolazili i mnogi su samo ulazili i izlazili…

Tako je dosla i Persa. Persa je nesto radila, ali ja ni dan danas ne znam tacno sta. Po mantilu je mogla biti cistacica (ali nisam je nikad vidjela da cisti) ili da dijeli hranu (i to nikad je nisam vidjela) ili nesto sasvim drugo. Nije ni bitno. Po njenom akcentu, ja sam zakljucila da bi ona mogla biti iz Rumunije. Kao i svi ostali Persa je nastojala, na svoj nacin, da me ohrabri. Mi Balkanci imamo neki poseban nacin bodrenja i djeljenja paznje. Mi smo svojstveni po tom pitanju, daleko od mnogih. Zato smo, valjda, i u mogucnosti da na neki samo nama poznat nacin prevazidjemo sve.  Kao i obicno, prvo  me je pitala odakle sam itd..(Bolnica je imala neki kodeks diskrecije kako saznadoh poslije od Perse. Osim imena pacijenta mnogo osoblje nije nista vise moglo saznati o pacijentu.) Kad joj nije poslo za rukom da me potakne na razgovor, ona je nastavila da prica i bodri me kao i stali. To je bio moj pocetak ulaska u svijet meni jos uvijek tako nepoznat „soba i ostalih pacijenata na tom odjelu.“

Ma, prohodaces! Ja ti kazem! – govorila bi mi. Odavde nije jos niko izisao a da ga nisu digli na noge. Jedan Talijan se sav polomio na skijanju. Nije moga ni da govori kad je ovdje dosa. Ma bjezi, budala! – kad ti kazem. Idu gore na skijanje i lome se bez veze. Neko se pati nema leba da jede, a oni…Eno ga sad, poceo je po malo u kolicima da sjedi. I nedavno, ja prolazila pored sobe i on kako je izlazio udario me onom papucicom od kolica u nogu. Ja sam ovu nogu lomila (kao da je sad gledam kako se hvata za kost ispod koljenja i pokazuje mi). Kad je promjena vremena, mene to ubi. Ubi, bre koliko boli! Pa ja sam po ceo dan na nogama i tako godinama. Pa nisam ja mlada vise. I ja sam mu rekla: ‚pazi malo kud ides.‘ Nisam vidjela da je bila vizita iza njega. Poslije me pozvao taj doktor (sef klinike) na razgovor i suspendirao me dva mjeseca. Nisam mogla da ga ubijedim da me ostavi na poslu. Toliko mu je bilo krivo i rekao mi je: „Ti hodas i njemu si nasla govoriti da gleda kud ide. On mozda nikad hodati nece kako treba.“  Ma kazem ti, paze vas ovdje. Persa je bila jako povrijedjena sto joj je doktor to rekao. Tad shvati da je svakom njegova bol najveca.

 Kako bi dosla, tako bi iznenado i otisla. I opet bi se tako vracala. Nekad svaki dana, a nekad je nije bilo po nekoliko dana. Hvala Allahu koji mi je podari da u tim momentima budem u mogucnosti da sutim i promatram. Hvala Mu, Koji mi je omogucio da sretnem ljude u svom zivotu i cujem njihove price iz kojih sam tako puno naucila. Slusanje je nekad pravo bogastvo. Sejtan tako cesto zeli da nas okupira negativnim mislima, da nismo uopste u stanju da se koncentrisemo i slusamo.

Ja sam tad bila u nekom neobicnom stanju. To je pomalo tesko opisati. Jednostavno sam bila tu i sve sam cula, dozivljavala ali kao da je to sve proticalo “mimo mene”. Kao da se nije desavalo meni, ali znam da jeste. Gledas svoje tijelo, ali kao da nije tvoje.

I tako su se dani nizali jedan za drugim…sve dok nije dosao pop!!

Dugo vremena, na nocnom ormaricu, ujutro bi vidjela brosuricu koja je imala krst na sebi. Nikad nisam pokusavala da procitam, niti me interesovalo otkud tu. Cistacica kad bi dosla uvijek bi pokupila i bacila u smece, nakon mog klimanja glavom da moze to da baci. Koliko god sam se trudila da upratim ko to ostavlja nisam uspjela… sve do jednom.

Kad sam se tog jutra probudila, ugledala sam, nikog drugog, nego popa kako stoji pored mog kreveta. Pop je u ruci imao povelik zlatni krst i bibliju u drugoj. Kad god bi nesto procitao, on bi mahao onim krstom iznad mene. Ja nisam mogla doci sebi i samo sam gledala covjeka. Kad je vidio da ga gledam, oni mi se osmjehnuo i uzeo neku vodicu poprskao me i prekrstio sa onim svojim krstom koji mi je tad izgledao ogroman.  Mislila sam da sanjam, da sve to ne moze biti. Pop je zatvorio svoju bibliju, izrekao jos par rijeci smjeskajuci mi se cijelo vrijeme. Poljubio krst , prekstio me i stavio krst na moje celo i rekao: Amen!!! Okrenuo se i otisao. Ja sam ostala u soku!! Samo gledajuci tupo u vrata. Tad sam mislim po prvi put pocela da ucim sve sure koje sam znala i da “pusem” ni za se kako me je mama ucila kad sam bila mala prije nego krenem na spavanje. Znala sam klanjati i klanjala sam, postila sam prije. Mati me je cesto, kao dijete, podsjecala kolika je vrijednost sabah namaza i nocnog namaza . Ali, ja moram priznati da mi je mozak bio kao ona ravna linija na monitoru kad srce covjeku prestane da kuca.  Tako i meni sve nekako bilo tih dana i nisam tad bila svjesna sta znaci Allahova Velicina kao danas. Ne mislim da sam o Allahu razmisljala ili zikrila tih dana u bolnici, mislim da nisam imala nikakve misli tad Allah Jedini zna. Tako da se ne sjecam jesam li zikrila ili bilo sta, ali koliko znam…Nisam! Sve do tad!

Nije proslo nekoliko dosla je sestra i ja sam pocela govoriti da ne zelim vise da mi pop dolazi. Ona me cudno gledala i neprestano pitala: “kakav pop”?? Pa pop, znas kakav pop!! – ja sam pokusavala da objasnim.Dosla je i vizita kasnije i svi su bili nekako veseli da ja napokon govorim i da sam tako „zivahna“. Ali su me cudno gledali i zapitkivali o kakvom popu je rijec? Kako objasniti nekom kakav je pop??? Tad mi je prisao jedan doktor i rekao mi: “Tvoje noge, tvoj uspjeh i tvoja sreca su u tvojoj glavi. Ovdje! I dotakao mi je sljepocnicu. Ja hocu da ti svaki dan trcis na najljepsim poljanama koje si vidjela kao dijete, bosonoga i da ne stajes vec samo da trcis niz poljanu. A ja ti obecavam ako budes tako radila i snama suradjivala, ti ces jednog dana  sjediti na biciklu. Ja ti to obecavam. I ne brini za popa, sredicemo mi to. Pomilao me po glavi i namignuo.”

Doktor je bio jako pametan to sam nakon dugo vremena skontala.Nije on meni rekao ja cu voziti biciklo vec da cu sjediti na biciklu, ali ja to tad nisam skontala. Meni su oci ostale sirom otvorene kad sam cula rijec biciklo da ostalo nisam ni primjetila. 

Za popa se proculo. Svi su saznali za popa. Cula je i Persa da je pop dolazio. Na kraju se saznalo da je to jedna svabica, koja je bila jako imucna i koja je saznala za moj slucaj,  narucila popa da se moli za mene. Fin gest od zene koja me nije ni poznavala i od koje sam nakon toga dobila toliko cokolada i to u onom  divnom papiru sto se samo moze naci u oni finim radnjama , kao sto su u starom gradu u Salzburgu.

Pop je bio sebeb da ja pocnem da dozivam Allaha i da mu se obracam, ali nazalost nisam to radila redovno. Moje stanje je bilo cudno i dugo vremena se sve tako smijenjivalo u mom zivotu. Od poptune odustnosti do prizivanja Allaha. Cudni su Allahovi putevi i Allahova je mudrost Neizmjerna da covjek ne moze to da dokuci. Dugo vremena je meni trebalo da ja shvatim koliko je Allah htio meni dobra sa svim ovim i kolika je Allahova milost naspram svojih robova.

Moje dijagnoze nakon svega toga su mnogobrojne, a neke od njih su: CRPS Complex Regional Pain Syndrom ili Sudeck Syndrom (kako ga zovu). Regional Neovascular Dystrophy. Cauda equina syndrome i mnogi drugi. To je samo jedan dio sto se odnosi na kicmu. Vena Cava Inferior koja je glavna srcna vena je meni jos od tad zatvorena, a srcana arterija vec godinama dva centimetra prosirena vise nego sto je normalno. Lista bi bila duga kad bi sve htjela da navedem.

Sta to sve znaci jeste da je moje stanje odlicno kakvo je moglo biti zahvaljujuci Allahu, ali isto tako mogucnost da  se stanje pogorsa je tu.

Insan bi trebao konstanto vjezbati, vjezbati i vjezbati da bi se ublazio bol koji je konstantno prisutan zbog velikog ostecenja kicmene mozdine i zivica u kicmi. Tako kad me neko upita: „kako si?“ i ja odgovorim: „ sve me boli.“ to je ustvari tacno J Vecina ce se nasmijati na to, ali stvarno je tako. Bol je prisutna u svim zglobovima, kicmi, misicima,izaziva migrene itd..Nakon odredjenog vremena, insan razvije odredjenu toleranciju na bol  jer se navikne da je ta bol konstanto prisutna. Naravno sa razlicitim intenzitetom. S obzirom na razmjer ostecenja dobije se reum u cijelom tijelu i to uzrokuje jos vise bolova i mora se jos vise vjezbati da bi se insan ostao pokretan.

Kada sam prije deset godina radila kontrolu da bi imala sve nalaze prije mog dolaska ovamo, zena me upitala: “Kako ti uopste stojis?” Ja ne samo da stojim vec sam od tad postigla mnogo stvari u svom zivotu. U dzematu sam jako aktivna Elhamdulillah. Niti jedna eskurzija me ne prodje i jos sam upisala ponovo fakultet prije dvije godine. Ne samo to vec sam cesto u prilici, Elhamdulillah, da motivisem druge, da saslusam njihove probleme i da im pomognem koliko god mogu. Bilo da je to podrsku da im pruzim ili bilo kakvu god pomoc im zatrebala kod nas u dzematu. Cesto ljudi misle da sam ja imala povredu kuka ili tako nesto, nisu uopste svjesni koliko ozbiljnih dijagnoza ja imam. Ovo ne pisem da se bi uvelicavala sebe i hvalila se. Ja zelim da naglasim kad je insan pozitivan i kad prihvati Allahovu odredbu, Allah mu pomaze odakle se najmanje nada. Sta god da radimo to je za nase dobro ili na nasu stetu.

Allah je utociste svakom i on obasipa nasa srca radoscu i daje nam snagu kad najmanje ocekujemo. A tako isto nam sve to moze uzeti u treptaju oka. Zato vjernik nikad ne zna sta je za njega dobro i zasto mu je neko iskusenje dato.

Smatram da ljudi dosta gube energije na jadikovanje, tugovanje i cesto padaju u depresije iz kojih se tesko izvlace a njihovi problemi nisu veliki vec  su ih oni u svojim glavama velikim napravili.Nacin na koji mi razmisljamo je presudan za nase stanje. Normalno je da covjek zaplace i da se osjeca  depresivnim, ali sve to treba da ima odredjen rok i onda se treba krenuti dalje. Tesko je  biti u stanju odvojiti emocije od realnosti, ali itekako je to potrebno da bi se postigao unutrasnji mir. Insan treba postignuti kontrolu nad svojim emocijama da bi mogao realno sagledati stvari oko sebe. Ako to ne uspije uvijek ce ga sopstvene emocije vuci nadolje i tako cesto se moze zapasti u krug iz kog ne vidimo izlaz.

Najteze, po mom misljenju, je mnogima da se prihvati stanje u kojem se covjek nadje. Ovo tvrdim iz licnog iskustva. Ali, kad jednom prihvatis to svoje stanje onda sve postaje lakse.Allah je izvor snage i da bi se taj smiraj, sreca i energija postigli treba pronaci srecu u onom sto ti je Allah odredio. Nakon toga nemas sta da brines jer ionako je sve u Allahovim rukama. Jer, kao sto rece davno meni doktor: „sve je u tvojoj glavi.“ I zaista je tako. Ljudi dosta puta kad ih kakvo iskusenje strefi ne cuju nista osim sebe. Oni se toliko okupiraju i opterete da jednostavno nisu u stanju nista drugo cuti. Danas, ja kad sjednem i pocnem da prebirem po svojoj proslosti ja cujem te price i cesto se i sama nasmijem. Ja sam izabrala da se koncentrisem na ono sto su mi ljudi u to vrijeme govorili, ako je bilo previse negativno vremenom bi to „odbacila.“ Izabrati cega cemo se sjecati, a cega ne,to je isto samo nas izbor. Praktikovanje Sunneta i odrzavanje vitalnosti organizma jedenjem lagane hrane i koristenje meda ujutro na teste itd., su upute koje nas podsticu da cuvamo svoj organizam. Isto tako selektiranje i izbacivanje svega onog sto je negativno iz nasih glava i sjecanja je ocuvanje naseg fizickog i emotivnog zdravlja koje nam je jako potrebno da bi mogli ne smetano ici dalje kroz zivot. Zdravi i sretni.To svakako nije lako i to je proces. Sve se to ne moze desiti preko noci, ali itekako je moguce uz Allahovu pomoc.

Nastavice se Inshaallah

Ovim svakako ne zelim sebi nikakvu zaslugu staviti jer insan bez Allahove pomoci i milosti je nemocan. Ja nista ne mogu uciniti, niti sam svoje stanje mogla promijeniti vec je to samo mogao i moze uciniti Svevisnji Gospodar Sudnjeg Dana. Njemu se klanjamo i od Njega samo pomoc Trazimo, d a nas uputi na Pravi Put i da nas pomogne na tom Putu.

Molim Allaha da se smiluje svakom onom ko procita ovaj tekst. Da uputi mene i vas…

 

skylar
Pronadji sebe i zavoli sebe onakvu kakvom te je Allah stvorio, zavoljece te i drugi. Jedino tako mozes biti potpuno sretna. Ne moras ici hiljadama kilometara daleko da otkrijes sebe, vec je samo potrebno da “zaviris unutra” i ne pokusavas biti ono sto nisi, vec budi najbolje ono sto jesi.

Komentariši