Volim te, jer volis Allaha vise od mene

Jutros ustajem  i primjecujem da kasnim, i to prilicno. ”Nije mi prvi put”, zakljucim sama sebi i pocnem svoj jutarnji ritual. Obicno kad moram kod doktora ja se dodatno uspavam,  jer mi sve te kontrole i svi ti pregledi ponekad, ma koliko bili u moju korist, postanu naporni. Palim automat za kafu  i zapisujem broj da ih nazovem kad budem na autoputu i kasnjenje fino svalim na bezbrojne gradjivinske radove kojih, fala Bogu, ima milion odavde do tamo. Necu lagati, a ujedno necu morati reci ni da sam prespavala. Vise me nervira sto cu morati da pijem kafu iz automata nego cijela ta voznja do drugog grada. Ne znam kako uvijek nadjem da zivim u gradovima gdje su navodno “losiji doktori” jer uvijek me onda pocnu slati kilometrima daleko do ”onih boljih”.” Mrzim kafu iz automata!! ”, govorim vec to naglas. ”Jah, nasu pravu kafu nista ne moze zamjeti.Nista!! ” Napravim tu “brlju” od kafe i odem da uzmem kaput. U tome cujem te kako mi govoris: „ Ti jos nisi otisla?“ „ Ma‘ jok! Prespavala sam, zar ne vidis koliko je sati?!“„De napravi tu brlju i za mene…sta ce ti kafa? Popij je na poslu“. Nervozna sam i to ne sakrivam…a ti govoris: „Napravi kafu i za mene, idem i ja s tobom.““ Ma kakvi sa mnom, idem sama.“ I sve tako se dovikujemo… Ne znam zasto nas dvoje tako glasno pricamo u tako malom stanu… Ja u kuhinji pravim kafu, a ti u spavacoj sobi i vodimo razgovor. Bez veze, ali navika valjda. Ma sve je navika, kao i ja sto sam navikla da pijem kafu prije nego izidjem iz kuce i ne mogu da izadjem akoje nisam popila. Ako vec moram, osjecam kao da mi nesto „fali“. Kafa iz automata nikad mi nije mogla zamjeniti onu nasu kafu i „srkanje na tenane“ iz soljice.

 

Ipak, koliko god ti govorila da ostanes i da cu ici sama, uvijek mi je drago kad krenes sa mnom. Ovaj put ti nisam ni rekla da moram ici, jer znala sam da imas posla i obaveza preko glave. Dok razmisljam, ti vec obucen stojis kod vrata i zoves firmu da im kazes da ti treba pola dana slobodno. „Moram  ici sa zenom doktoru, eto sto mi treba pola dana slobodno. Nije hitno, ali ja hocu da idem s njom.“ Eh, kad bi ti samo mogla opisati koliko mi znaci ta tvoja podrska i ta tvoja odlucnost. Kad jednostavno sve stavis na stranu i posvetis se meni kao da sam centar svijeta oko kojeg se cijeli tvoj svijet okrece. Kad se boris i na poslu da odvojis vrijeme za mene. Koliko samo puta si to do sad uradio. Ne bi bio kraj svijeta ni sama da odem, ali ipak svjestan si ti koliko meni snage treba za sve to i ti to shvatas. Ja cak ne moram to ni da kazem.

 

Ya Allah kako Si Velik i kako je Tvoja Milost Neizmjerna kojom nas obisipas, svoje krkhe i slabe robove. Kad se sjetim tih nekih dana iz moje proslosti kad sam lezala u postelji i cekala da mi neko casu vode primakne. Kad nisam ni bol mogla vise da osjetim, jer mislila sam onako kako sam osjecaj u nogama izgubila da sam izgubila osjecaj i za sve ostalo. Tup! Prazan insan! Kad bi pokucao u to “bure” od tijela, meni se cini, nikakav zvuk se nebi cuo. Ah, kako je covjek nemocan bez Allahove pomoci. Ne mozes se ni pomjeriti, niti progovoriti, dok Allah to ne odredi da se desi. Rodis se zdrav, trcis i hodas i odjednom te strefi ni sam ne znas odakle ni kako. Samo znas da te “pogodilo”. I tako, lezeci nepomicno, imas osjecas da si ponovo kao malo dijete koje uci i ponovo zapaza svijet oko sebe, ali sad gledas taj svijet potpuno drugim ocima. Pozelis da se odvojis od sebe, ali ne ide. Ali, ne zelim pisati o tome danas vec o necem drugom. Mozda jednom i napisem ponesto i o tome… Kako starim, lakse prenesem rijeci na papir nego sto bih mogla izreci. Doduse, nikad nisam ni mogla puno o tome da pricam. Kada bi me pitali ni sama nebi znala sta da kazem. Bjezala sam od toga. Nikad nisam voljela da me sazaljevaju drugi, a niti sam ikad mogla druge ljude da zalim na taj nacin. Ne znam, mozda je to urodjeno u meni. Kazu, ima stvari sa kojima se jednostavno rodis. Pa mozda je stvarno tako.

 

Cim sam se malo pridigla na noge rekla sam svojim da moram otici sto dalje.Ne zato sto nisam imala gdje da zivim, niti zato sto mi moji nisu bili velika podrska. Naprotiv, bili su sve ono sto se pozeljeti moze, ali te sazaljive poglede i te neke „crne prognoze“ nisam mogla slusati vise.

 

 

I tako sam krenula za Kanadu. Boze, ne znam ni kako izabra tu zemlju. Valjda zato sto je bila „preko okeana“. Novi Zeland mi nije ni na um pao, iako je i on isto preko okeana. Gledajuci sad unazad, ta odluka je bila tako suluda, a opet tako pametna. Mnogi se nece sloziti sa mnom ni danas da je bila pametna ma koliko ja govorila da jeste. Sa 18 godina uputiti se sam u “po bijela svijeta” i jos uz to sve nije zavrsio ni rehabilitacioni oporavak, za mnoge to je suludo. Ali, meni je to bilo potrebno. U toj cijeloj borbi pronadjoh Allaha, sebe i onda tebe ,Elhamdulillah. Pronadji sebe i zavoli sebe onakvu kakvom te je Allah stvorio, zavoljece te i drugi. Jedino tako mozes biti potpuno sretna. Ne moras ici hiljadama kilometara daleko da otkrijes sebe, vec je samo potrebno da “zaviris unutra” i ne pokusavas biti ono sto nisi, vec budi najbolje ono sto jesi. To bi svakoj zeni preporucila.

 

Iako, promjene su tako nuzne ponekad u nasem zivotu. Da se otisnemo u neke nepoznate pustolovine koje ce iz nas izvuci samo ono najbolje. Nikad covjek ne moze promjeniti nesto nabolje ako stalno tapka u istom mjestu. Moras se pokrenuti da bi se oslobodio straha i dosao do samopouzdanja.Kako me “strefilo” ono najgore sto sam mislila da moze i poljuljalo moje sampouzdanje koje nije bilo jos ni izgradjeno, jer sam bila jos dijete.. maltene.

 

 

Tako se to samopouzadnje uvuklo u moj zivot. Kao sto si i ti nekako spontano usetao u moj zivot. Bas kako Allah, subhanahu ve teala,  obecava da poslije svakog iskusenja dolazi olaksanje. I sve se tako smjenjuje do smrti. Kad sam te upoznala nisam to sve uzimala za ozbiljno dugo vremena. Allahova odredba i ono sto je On odredio niko ne moze niti udaljiti, niti pribliziti i ni pobjeci od toga. Zavolio si me onakvu kakva sam. Zavoljela sam i ja tebe bas onakvog kakav si. Cesto smatram i kazem da previse filozofiranja o braku i ljubavi ponekad donese vise problema nego koristi. Koliko god sam bila sretna toliko me bilo strah. Bilo me strah za tebe i za sebe. Za tebe da nisi dovoljno spreman, iako si ti tvrdio da jesi, da se nosis sa svim tim. A ja da nisam spremna da se suocim sa “svijetom”. Da, narod zna biti jako okrutan i to sam ja vec navikla. Ali nisam bila sigurna jesi li ti…Svjesna sam ja bila da ce biti komentara sa svih strana, a za to covjek treba da bude jak. Elhamdulillah, jaci si nego sto sam i pretpostavljala.

 

 Problem sa nama muslimanima jeste sto mi puno volimo da zalimo. Zalimo ljude cim im se nesto desi. To je ljudski da ti bude zao, necemo se radovati tudjoj nesreci, ali ne trebamo praviti od ljudi zrtve vec im trebamo pomagati, kao i sebi samima. Ne trebamo ih jos vise stjeravati u cosak pod parolom da su sad nesto”drugaciji” i da su nekako osudjeni na taj “cosak”. Kako cemo ocekivati da oni izidju i da se osjecaju dobro kada ih mi konstanto podsjecamo da nesto sa njima “nije u redu”?

”Jesi ti napravila sendvic jutros?” Ja se trgoh kad sam ti cula glas. ”Jesam”.” O cemu razmisljas? Eh!”,smijemo se skupa. Stvarno nekad mislim da sam ko’ neka baba kad odluta u svoju proslost i sve tako prebire detalje. Tako i ja. Ne mogu da se zahvalim Allahu na Njegovoj Neizmjernoj milosti dovoljno. I jutros, kao  i bezbroj puta do sada svih ovih godina naseg zajednickog zivota. Ti si tu, kao moj neki “stub”. Dok cekam nervozno da me sestra prozove  da udjem, ti sjedis pored mene sa kafom u ruci i mojim omiljenim pecivom . Mislim da su svi vise navikli da nas dvoje bez kafe ne mozemo doci kod doktora. Ti si taj koji nosis moj kaput i ponekad i torbu jer od nervoze je cesto zaboravim. Ti si taj koji je uvijek tu pored mog kreveta kad se probudim iz narkoze poslije pregleda. Ti si bio tu sa kafom u ruci i mojim omiljenim pecivom kada su me morali „ocistiti“, jer je nasoj bebi iznenada prestalo srce da kuca. Niti jednom nismo pricali o tome. Oba puta si poslije dosao kuci na najljepsim buketom cvijeca i nikad osmijeh nije silazio sa tvog lica. Rekao si mi „Placi kad budes imala pms, tad ionako places,a ne znas ni zasto. Sad se smij, jer Allah nam zeli dobro sa ovim. „

 

Znam ja da sam to sve i bez tebe izdrzala, ali fino je cuti kad ti neko kaze: „Dok je meine, nemas sta da se brines. Moj posao je da brinem da olaksam nama, a ti samo se smjeskaj. Vi zene ste dobile laksi posao.“ Svjestan si ti, kao i ja, da nisam ja tebi na grbaci svih ovih godina, vec da se borim i da sam bila uz tebe kad ti je isto oslonac bio potreban. Da mi je Allah podari pedesetero djece, niti jedno nebi moglo zauzeti tvoje mjesti niti ljubav prema tebi. Ljubav za dijete je jedno, a  ljubav i podrska koju dijelis sa zivotnim saputnikom je nesto sasvim drugo.

 

Sabur je lijep. Iskusenje donosi srecu u srce vjernika. Allah ce dati izlaz i uljepsati ti zivot, makar cijeli svijet smatrao to nemogucim. A na svijet ne treba puno gledati. Treba zivjeti za Allaha i misliti koliko vrijedis kod Allaha. Mozda kod ljudi neces nikad biti nista. I ne moras. Bitno je da te zavoli Onaj iznad Sedam Nebesa. Ako ti On ispuni srce srecom i zadovoljstvom, niko ti ga uciniti praznim ne moze. Pa makar svi mislili da ti je zivot prazan da prazniji ne moze biti. Ti znas drugacije…

 

skylar
Pronadji sebe i zavoli sebe onakvu kakvom te je Allah stvorio, zavoljece te i drugi. Jedino tako mozes biti potpuno sretna. Ne moras ici hiljadama kilometara daleko da otkrijes sebe, vec je samo potrebno da “zaviris unutra” i ne pokusavas biti ono sto nisi, vec budi najbolje ono sto jesi.

Komentariši