Happiness is Free

‏بسم الله الرحمن الرحيم/Bismillah. ‎

01.08.2016.

Pijem kafu i razmisljam...

Kako starim uvidjam da sve vise ponavljam u mislima rijeci svojih roditelja. Dok su mi nekad njihove izjave bile tako cudne danas ih itekako razumijem. "Zrak u Bosni je drugaciji." "Ja ovdje disem punim plucima" samo su od nekih njihovih izjava koje bi ponavljali svaki put kada bi se spomenula Bosna. Pocetkom sezdesetih mnogi su se uputili u inostranstvo radi posla, pa tako i moj otac. I od tad su zivjeli vani, ali ceznja za Bosnom nikada ih nije napustila. Nikad oni nama nisu kupovali sir iz trgovine, jer nije to bio sir onaj koji je ukusan. Bas onaj kakav je sarenka krava od komsinice Dzulke davala. To je bio sir i mi bi taj sir dobivali na kilograme kad odemo za Bosnu, kao i pecene paprike, patlidjane i teletinu, ali teletinu samo od komsije Sulejmana. On je imao teoce kakvi nije bilo u kraju, sve bi oni tako nama govorili. Gazirani sokovi su bili tu samo uz domacu janjetinu i to ponekad, ali 'vani' nedaj Boze. Otrov vam je to djeco draga!! sta ce vam to! - govorila bi mati. Smijemo se i danas, jer i danas ne kupujemo ni gazirane sokove a ni mnoge druge stvari, koji zaista i jesu otrov. I tako su neke stvari prenijeli i na nas. Nema tostera, mikrovalni i automati za kafu skupljaju prasinu i kod mene. Jer, nekako nije kafa bez dzezve. I tako je zivot tekao u tom inostranstvu punom dobrih i tako losih stvari, ali miris krusaka i jorgovana je najeljepsi tamo gdje je dusa ostala, a kroz price mojih roditelja najljepsi je u kraju. Iako veoma bolestan (zadnji stadij melanome raka) moj babo rahmetli se zaputio za Bosnu, sedmicu dana prije svoje smrti zelio je da ode kuci. Otisao je sa sestrom i zetom, i moja majka je otisla sa njima. Mama je poslije pricala da je onako kako je mogao prosetao okolo kuce i otisao iza i zaplakao, kao da se pozdravlja sa svakim stablom, sa svakim cvijetom i priprema na susret sa svojim Gospodarom. Iako, kad su mu diagnosticirali rak znao je o cemu se radi i o kakvoj bolesti je rijec, ali je odbio sve terapije. Dosao je kuci i rekao: "Od neceg se mora umrijeti." Kada se vratio iz Bosne, stanje mu se pogorsalo i zadnjih sedam dana svog zivota je proveo u bolnici. Ali, prije nego je preselio toliko mu je bilo bitno da naglasi da ne zaboravimo odakle smo dosli. Tako i moja majka kojoj se desno plucno krilo kompletno napunilo gnjojem jer u Bosni nije bilo kisika da koristi, a ogromna boca nije mogla preko granice. Ipak, "zrak" u Bosni je bio njen pokretac. Kuca i avlija (gdje bi oni sjedili)i rado docekivali familiju i svoje prijatelje, a ostatak zime to bi prepricavali. Dok su mogli u basci bi zasadjivali paprika i patlidjana da se ima, kao i paradajza onog sto bez hljeba mozes jesti. I mi bi to sve s gustom (kako kazu stranci) jeli kad se okupimo. Zadnji put smo se sastali pred roditeljskom kucom. Iako je janje bilo od istog onog Mehe kod kog se to janje kupovalo, a i Sada pobrinula da dobijemo frisku salatu iz njene basce i onaj divni sir koji nema hormona, nesto je bilo drugacije. Nema one zivahnosti iako se smijemo, nema one ljepote u avliji iako je ista samo malo zarasla jer je niko ne odrzava...I nije bilo ukuhanog mlijeka za kafu. Mlijeko bi mama redovno uskuhavala za kafu, jer babu je uvijek bolio stomak od kupovnog mlijeka za kafu. I bas to mlijeko za kafu me nekako navede da pisem ovaj post, jer me evo boli stomak od juce od tog mlijeka. Sad sam otisla i skula crnu kafu. Tesko mi jos uvijek mlijeko uskuhvati, nisam navikla. A i da ga uskuham nebi bilo to mlijeko kao ono od sarenke krave koje je Dzulka donosila kad smo bili djeca. A i ona se rijesila krave kako kaze. Djeca joj otisla u svijet pa joj vise nije ni potrebna krava veli, ovo iz teterpaka jeftinije dodje. A narod nece vise ni da pije tog mlijeka, vise se pije ovo iz trgovine za kafu..I tako prebiram po svojoj proslosti i pocinjem ponavljati iste one rijeci koje sam nekad smatrala tako "dosadnim" kad su mi roditelji "trubili" (kako sam ja to mislila tad da oni cine) Pocinjem da se javljam njihovim prijateljima koje su cijenili, da cujem jos ponesto iz tih njihovih druzenja. Da obidjem i odrzim kontakt sa svim onim ljudima koje su oni postovali, a koji su njih postovali. I dok jedni odlaze u svijet, ja mjesecima razmisljam da ne prodam roditeljsku kucu vec da kupim ovaca i krava i vratim se kuci. Cudno je to, ali je bas tako. Ubi me ovo mlijeko puno hormona! Da kupis nesto kvalitetno moras traziti i dobro platiti, pa kontam umjesto da slusam ove crnjake na vijestima bolje za ovcama. Jer, i ovi mediji serviraju sto im je cejf a ljudi ovce pa samo se povode za tim lazima. Sve vise ludosti i gluposti a sve manje normale. Tesko je biti posten u danasjem pokvarenom drustvu. Bez obzira koliko diploma imao i kakvu skolu da zavrsis, sa pokvarenim insanima posten covjek tesko izlazi na kraj. Ne samo sto su sve zatrovali vec i ljudi postase sebicni, pohlepni i sve vise okrecu ledja jedni drugima. Ni ovi sto odu vani ne pomazu jedni drugima kao nekad, a niti se obilaze kao nekad sto su. Vjerovatno cu za koju godinu biti jos gora i pretvoricu se u svoje roditelje sa svojim razmiljanjima, a i neka cu. Kamo puste srece da su tu pa da im kazem koliko su u pravu bili. Iako, svjesna da insan ono sto trazi naci ce samo u Dzennetu, a On je Najmilostiviji od svih. Pa najprece od svega mi je dove ciniti da nas u Dzennetu Allah spoji...Da im tamo kazem koliko su u pravu bili i kakvi su divni roditelji bili.


Noviji postovi | Stariji postovi

Happiness is Free
<< 08/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031